Majmunske boginje pripadaju grupi virusnih zoonoza (virus se prenosi sa životinja na čovjeka) sa simptomima veoma sličnim onima koji su se ranije javljali kod pacijenata sa velikim boginjama, iako je bolest klinički manje teška. Majmunske boginje se prvenstveno javljaju u centralnom i zapadnoafričkom regionu, često u blizini tropskih kišnih šuma a sve češće i u urbanim područjima. Životinje kao domaćini ovog virusa uključuju niz glodara i primata. Bolest je prvi put otkrivena kod majmuna 1958. godine, a prvi slučaj obolijevanja kod ljudi zabilježen je 1970 godine. Od tada do danas u našoj zemlji nisu registrovani slučajevi obolijevanja od majmunskih boginja.

Epidemiologija

Majmunske boginje (engleski: Monkeypox) su prvi put otkrivene 1958. godine kod majmuna koji su se koristili za sprovođenje istraživanja na životinjama. Prvi slučaj obolijevanja od majmunskih boginja kod ljudi zabilježen je 1970. godine u Zairu, danas Demokratska Republika Kongo. Od tog vremena, majmunske boginje su postale endemske u Demokratskoj Republici Kongo, a proširile su se i na druge afričke zemlje, uglavnom u centralnoj i zapadnoj Africi – Benin, Kamerun, Centralnoafrička Republika, Demokratska Republika Kongo, Gabon, Obala Slonovače, Liberija, Nigerija, Republika Kongo, Sijera Leone i Južni Sudan. Prvi prijavljeni slučajevi majmunskih boginja van Afrike, zabelježeni su 2003. godine u Sjedinjenim Američkim Državama kada je registrovano 47 potvrđenih i vjerovatnih slučajeva, zaraženih nakon kontakta sa kućnim ljubimcima, prerijskim psima uvezenim iz Gane.

Majmunske boginje su bolest od globalnog značaja za javno zdravlje jer ne pogađa samo zemlje zapadne i centralne Afrike, već i ostatak svijeta. Prva epidemija majmunskih boginja izvan područja Afrike je registrovana 2003. godine u Sjedinjenim Američkim Državama i bila je povezana sa kontaktom sa zaraženim kućnim ljubimcima, prerijskim psima. Ovi kućni ljubimci su bili smješteni sa gambijskim pacovima i puhovima koji su uvezeni u zemlju iz Gane. U ovoj epidemiji registrovano je preko 70 slučajeva obolijevanja od majmunskih boginja u SAD. Majmunske boginje su takođe prijavljene u Izraelu kod putnika iz Nigerije, u septembru 2018, u Ujedinjenom Kraljevstvu u septembru 2018, decembra 2019, maja 2021 i maja 2022. godine, u Singapuru u maju 2019 i Sjedinjenim Američkim Državama u julu i novembru 2021. godine.

Od 13. do 21. maja 2022. godine, u 12 zemalja u svijetu je registrovano 28 slučajeva sumnje i 92 potvrđena slučaja majmunskih boginja. Najveći broj slučajeva je registrovan u Ujedinjenom Kraljevstvu, Španiji i Portugaliji (21 do 30), zatim u Australiji, Belgiji, Kanadi, Francuskoj, Nemačkoj, Italiji, Holandiji, Švedskoj i Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) (1 do 5). Većina potvrđenih slučajeva pripada populaciji muškaraca koji imaju seksualne odnose sa muškarcima (MSM). Za sada nije zabilježen nijedan smrtni ishod među oboljelima. Većina slučajeva ima lezije na genitalijama ili perigenitalnom području, što ukazuje na to da se prenošenje verovatno dešava tokom bliskog fizičkog kontakta tokom seksualnih aktivnosti. Ovo je prvi put da su lanci transmisije registrovani u Evropi bez poznatih epidemioloških veza sa zapadnom ili centralnom Afrikom, gdje je ova bolest endemska.

Majmunske boginje

Agens: Uzročnik majmunskih boginja je dvolančani DNK virus koji pripada porodici Poxviridae, rodu Ortopoxvirus koji uključuje i viruse variole (variola major i variola minor), kravljih boginja (cowpox) i vakcinije (vaccinia). Postoje dvije različite genetske klade virusa majmunskih boginja i to klada centralne Afrike (sliv Konga) i klada zapadne Afrike. Virusi klade sliva Konga su se pokazali kontagioznijim i izazivali su teže kliničke forme bolesti.

Inkubacioni period: Period inkubacije iznosi 6-14 dana, a može varirati od 5-21 dan.

Klinička slika: Klinička slika majmunskih boginja kod ljudi je slična kliničkoj slici velikih boginja, ali znatno blaža. Majmunske boginje počinju groznicom i jezom, glavoboljom, bolovima u mišićima i leđima i iscrpljenošću, a može se javiti kašalj i bol u grlu. Glavna razlika između simptoma majmunskih boginja i velikih boginja je u tome što kod majmunskih boginja može doći do uvećanja limfnih čvorova (limfadenopatija). Uvećani limfni čvorovi se javljaju na vratu (submandibularni i cervikalni), pazuhu (aksilarni) ili preponama (ingvinalni) i javljaju se na obje strane tijela ili samo na jednoj. U periodu od 1 do 3 dana (ponekad i duže) nakon pojave groznice, kod pacijenta se razvija ospa, koja često počinje na licu (95% slučajeva), a zatim se širi na ekstremitete (dlanovi i tabani 70% slučajeva) i druge djelove tijela (oralna sluzokoža, genitalije, konjunktive, rožnjača). Osip prolazi kroz faze makule, papule, vezikule, pustule i kruste koje na kraju otpadnu. Bolest obično traje 2-4 nedelje.


Slika 1. Ospa na koži osobe oboljele od majmunskih boginja. (Izvor: https://www.who.int/health-topics/monkeypox#tab=tab_1)

 Slika2. Ospa na koži osobe oboljele od majmunskih boginja. (Izvor: https://www.who.int/health-topics/monkeypox#tab=tab_1)

U laboratorijskim i biohemijskim analizama dominira leukocitoza, povišene transaminaze, nizak nivo uree u krvi i hipoalbuminemija.

Pri postavljanju dijagnoze bolesti moraju se uzeti u obzir i druge bolesti praćene ospom, kao što su varičela, morbili, bakterijske infekcije kože, šuga, sifilis i alergije na ljekove. Limfadenopatija tokom prodromalnog stadijuma bolesti može biti klinička karakteristika za razlikovanje majmunskih boginja od varičele, morbila.

Komplikacije majmunskih boginja uključuju encefalitis, tešku dehidrataciju kao posljedicu povraćanja i dijareje ili otežanog gutanja zbog lezija u ustima, tonzilitis, faringitis, edem očnih kapaka i konjunktivitis, stvaranje ožiljaka, posebno su značajni ožiljci rožnjače koji dovode do opsežnih i trajnih oštećenja vida, komplikacije od strane respiratornog trakta su rijetke.

Prema podacima iz literature, pretežno iz afričkih zemalja, smrtnost kod potvrđenih, vjerovatnih i/ili mogućih slučajeva majmunskih boginja u prosjeku iznosi 8,7%, odnosno majmunske boginje uzrokuju smrt kod 1 od 10 osoba koje obole od ove bolesti. Posmatrano po regijama, stopa smrtnosti za centralnu Afriku iznosi 10,6% (95% CI: 8,4–13,3%), dok za zapadnoafričku regiju iznosi znatno manje 3,6% (95% CI: 1,7–6,8%). Kod oboljelih van Afrike nije bilo zabilježenih smrtnih ishoda. Rizik od razvoja teške kliničke slike bolesti je veći kod osoba sa oslabljenim imunitetom.

Rezervoar infekcije: Rezervoar majmunskih boginja je još uvijek nepoznat iako se sumnja da afrički glodari igraju glavnu ulogu u održavanju virusa. U Africi, dokazi o infekciji virusom majmunskih boginja pronađeni su kod mnogih životinja, uključujući vjeverice, gambijske pacove, puhove, različite vrste majmuna i druge.

Period zaraznosti: U prethodnim godinama je prijavljeno samo ograničeno interhumano širenje majmunskih boginja, sa procijenjenim stopama sekundarnog javljanja od 0.3–10.2%. Stopa sekundarnog javljanja od 50% uočena je kod porodičnih kontakata (porodične epidemije). Inficirane osobe su zarazne jedan dan prije izbijanja ospe pa do 21 dana nakon početnih simptoma, ili dok se na svim lezijama na koži ne formiraju kruste uz prestanak drugih simptoma. Tokom perioda inkubacije osoba nije zarazna.

Način prenošenja: Virus majmunskih boginja se prenosi sa životinje na čovjeka, ili sa čovjeka na čovjeka i to direktnim prenosom (ugrizom ili ogrebotinom, kontaktom sa tjelesnim tečnostima ili materijalom lezije, putem kapljica respiratornog trakta, seksualni kontakt kao moguć put prenosa) ili indirektnim prenosom (konzumiranje nedovoljno termički obrađenog mesa, preko kontaminiranih predmeta ili kontaminirane odjeće ili posteljine). Prenos sa životinje na čovjeka može nastati direktnim kontaktom sa krvlju, tjelesnim tečnostima ili kožnim i mukoznim lezijama zaraženih životinja. Mogući rizik za prenošenje virusa je i konzumacija neadekvatno kuvanog mesa i drugih životinjskih proizvoda zaraženih životinja. Prenos sa čovjeka na čovjeka nastaje kao posljedica bliskog kontakta sa respiratornim izlučevinama i kapljicama, kao i lezijama kože zaražene osobe ili sveže kontaminiranih predmeta. Prenos putem kapljica iz respiratornog trakta obično zahtijeva produženi kontakt licem u lice sa oboljelom osobom pa se zdravstveni radnici, članovi domaćinstva i drugi bliski kontakti aktivnih slučajeva smatraju osobama u povećanom riziku od obolijevanja. Prenos majmunskih boginja je moguć i preko placente sa majke na fetus ili prilikom bliskog kontakta tokom i nakon rađanja. Iako je direktni kontakt dominantan put prenošenja virusa, u ovom trenutku nije jasno da li se majmunske boginje mogu prenijeti posebno putem seksualnog kontakta. Potrebna su dodatna istraživanja da bi se bolje razumio ovaj rizik.

Ulazno mjesto: Virus ulazi u tijelo čovjeka kroz oštećenu kožu (čak i kod nevidljivih mikrotrauma), respiratorni trakt ili sluzokožu (oči, nos ili usta)

Prevencija: Prevencija majmunskih boginja podrazumijeva primjenu opštih i specifičnih mjera prevencije. Podizanje svijesti o faktorima rizika i edukacija ljudi o mjerama koje mogu preduzeti u cilju smanjenja izloženosti virusu, glavna je strategija prevencije majmunskih boginja.

Smanjenje rizika od prenošenja virusa sa čovjeka na čovjeka i kontrola pojave epidemije postiže se kroz epidemiološki nadzor i brzu identifikaciju novih slučajeva obolijevanja. Zdravstveni radnici i članovi domaćinstva su u većem riziku od infekcije. Zdravstveni radnici koji brinu o pacijentima sa sumnjom ili potvrđenom infekcijom virusom majmunskih boginja, ili koji rukuju uzorcima oboljelih, treba da primjenjuju standardne mjere prevencije i kontrole infekcije i koriste ličnu zaštitnu opremu. Ako je moguće, preporučuje se da osobe koje su prethodno vakcinisane protiv velikih boginja vode brigu o oboljelima. Izolacija zaraženih pacijenata, bilo u zdravstvenim ustanovama ili kućnim uslovima, je važna mjera suzbijanja infekcije. Izolacija je potrebno da traje sve dok se sve lezije ne povuku i dok se ne formira novi sloj kože.

Smanjenje rizika od prenosa zoonoza podrazumijeva izbjegavanje nezaštićenog kontakta sa divljim životinjama, posebno bolesnim ili mrtvim, uključujući njihovo meso, krv i druge djelove i izlučevine (ovo se odnosi na prevenciju u oblastima gdje su majmunske boginje endemske). Izbjegavati kontakt sa bilo kojim materijalom koji je bio u kontaktu sa bolesnom životinjom. Pored toga, sva hrana koja sadrži životinjsko meso ili djelove mora biti temeljno kuvana prije jela. Određene zemlje su uvele propise koji ograničavaju uvoz glodara i primata prevashodno majmuna iz endemskih zemalja za majmunske boginje. Životinje u azilima, zoološkim vrtovima i slično, a koje su potencijalno zaražene majmunskim boginjama treba izolovati od drugih životinja, a sve životinje koje su možda došle u kontakt sa zaraženom životinjom treba da se stave u karantin i da se posmatraju tokom 30 dana da li ispoljavaju simptome majmunskih boginja. Sprovoditi redovnu higijenu ruku nakon kontakta sa zaraženim životinjama ili ljudima, pranje ruku sapunom i vodom ili korišćenje sredstava za dezinfekciju ruku na bazi alkohola.

Vakcinacija je specifična mjera prevencije. Trenutno su u toku naučne studije za procjenu izvodljivosti i prikladnosti vakcinacije za prevenciju i kontrolu majmunskih boginja. Neke zemlje imaju ili razvijaju strategije za vakcinaciju lica koja mogu biti izložena visokom riziku od zaražavanja, kao što su laboratorijski radnici, timovi za brzo reagovanje i zdravstveni radnici.

Nekoliko ranijih opservacionih studija u periodima nakon prestanka vakcinacije protiv velikih boginja pokazalo je da je vakcinacija protiv velikih boginja bila oko 85% efektivna u prevenciji majmunskih boginja. Dakle, prethodna vakcinacija protiv velikih boginja može rezultirati blažom kliničkom slikom bolesti. Međutim, treba imati u vidu da je od primjene vakcine protiv velikih boginja prošlo više od 40 godina, kao i da vakcinalni imunitet nije bio potpun i doživotan. Dokaz o prethodnoj vakcinaciji protiv velikih boginja obično se može naći kao ožiljak na nadlaktici. U ovom trenutku, originalne (prve generacije) vakcine protiv velikih boginja više nisu dostupne za opštu populaciju. Trenutno su možda samo neki laboratorijski ili zdravstveni radnici primili noviju vakcinu protiv velikih boginja kako bi ih zaštitili u slučaju izlaganja Ortopoxvirus-u na radnom mjestu, ukoliko rade sa ovim virusima. Novija vakcina, zasnovana na modifikovanom atenuiranom virusu vakcinije (soj Ankara) odobrena je za prevenciju majmunskih boginja 2019. godine i daje se u dvije doze ali je ograničene dostupnosti.

Više informacija o bolesti i situaciji u Evropi možete pronaći na stranicama Evropskog centra za kontrolu i sprečavanje bolesti (ECDC) na slijedećim linkovima:

 

https://www.ecdc.europa.eu/en/news-events/monkeypox-cases-reported-uk-and-portugal

https://www.ecdc.europa.eu/en/all-topics-z/monkeypox/factsheet-health-professionals